… Na srcu mi je prvi moj objekat u Nikšiću, zgrada Gimnazije… izdvajam i Dom sindikata, a hotel Onogošt nosi sentimentalnu, ličnu priču koja je vezana za rođenje mog sina… Tako je 2007. godine, o objektima koje je projektovao u Nikšiću, govorio Đorđije Minjević, arhitekta, urbanista, prostorni planer, konzervator, rukovodilac na velikim projektima, savremenik i svjedok vremena kada se vjerovalo u ideju o prostoru, novoj arhitekturi i urbanizmu, jedan od najzaslužnijih graditelja za novi urbani koncept Nikšića, pobornik da se ne naruši šema urbanističkog plana Josipa Sladea.
Đorđije Minjević
Dvadesetak godina ste u Crnoj Gori, u vrijeme intenzivne gradnje, bili kreator prostora-planer, urbanista, arhitekta. Da li je Vaš rukopis, ipak, bio najplodotvorniji u Nikšiću?
U Nikšiću sam od 1952-1963. intenzivno radio, a rezultat je izgradnja tridesetak objekata različite namjene. Radio sam i na Primorju, Žabljaku gdje sam projektovao hotele, u Plužinama, Grahovu, Bijelom Polju. Preko pedeset objekata u Crnoj Gori nosi moj potpis. Međutim, moje iskustvo i djelanje veliko je u urbanizmu, jer sam se odlaskom iz Nikšića 1963. godine dominantno bavio tom oblašću. Organizovao sam velike projekte, kao Južni Jadran na koji sam posebno ponosan. Bila je velika čast, priznanje i odgovornost –biti rukovodilac tog projekta.
U Nikšiću ste autor škola, hotela, zdravstvenih, kulturnih, industrijskih objekata… Koliko je bilo teško, u tom širokom dijapazonu, usaglašavati vizuelnu sa komponentom namjene, a kritičari kažu da kod vas posebno cijene to „što se s lica prepoznaje namjena objekta“?
Veliki je napor projektovati raznovrsne objekte. Neko je specijalista za škole, neko za zdravstvene ustanove, hotele a ja sam, kao što je rekao prof. Mitrović, arhitekta renesansnog ustrojstva u pogledu multidisciplinarnosti o čemu posebno svjedoči moj angažman u Nikšiću. Morao sam da za svaku vrstu objekta do u detalje prostudiram funkciju, uvijek sam konsultovao stručnjake kada je riječ o tehnologiji objekta, a vizuelna dimenzija je bila nadgradnja. Mislim da sam generalno uspio da usaglasim vizuelnu i funkcionalnu komponentu u tako širokom spektru objekata. Ipak, toliko zdanja za deset godina, što je veoma kratak period, podrazumijeva određene manjkavosti, prvenstveno ponavljanje u nekim elementima arhitekture. Projektovao sam od danas do sjutra, jer su potrebe grada u vrijeme intenzivne izgradnje bile takve. Bio sam prilično usamljen mada su povremeno angažovani stručnjaci sa strane, pa sam veoma naporno radio. Sa ove vremenske distance moj angažman posebno u Nikšiću mi izgleda nestvarno.
Vaše zalaganje za očuvanje urbanog koncepta Nikšića, čiji tvorac je inženjer Josip Slade, upravo u vremenu kada su objekti nicali ima posebnu cijenu. Kako je bilo moguće usaglasiti te, danas čini se nepomirljive kategorije?
Kada sam došao u Nikšić već je bilo napravljeno ili je bilo u izgradnji dvadesetak objekata po ivicama mreže Sladeovog plana. To su uglavnom bili stambeni objekti različitih autora najčešće iz projektantskih preduzeća iz Titograda. Bio sam u startu pobornik da se ne narušava urbano gradsko jezgro, da se poštuju urbnistički planovi i na taj način sam doprinio očuvanju Sladeove šeme. Tražio sam da se bez specijalnih studija koje bi vrednovale urbano i arhitektonsko nasleđe u Nikšiću ništa ne gradi. Pokazao sam to i ličnim primjerom, osim ivično, u toj Sladeovoj renesansnoj šemi nijesam projektovao i izveo nijedan objekat Tako sam ispoštovao svoju uzdržanost od digresija u tkivu istorijskog karaktera, a čini mi se da je to tkivo očuvano do danas.
Vaš rukopis je u Nikšiću, pola vijeka nakon Vašeg odlaska, dominantan. Koji od trideset objekata koje potpisujete smatrate najuspješnijim ili Vam je srcu najbliži?
Teško je to reći, jer svaki objekat ima priču, profesionalni ili lični pečat. Ipak, na srcu mi je prvi moj objekat zgrada Gimnazije, kasnije OŠ Olga Golović koji je nagrađen 1955. na Jugoslovenskom konkursu. Taj objekat je, ustvari, i projektovan kao osnovna škola, ali je dobio uspješnu prenamjenu u Gimnaziju. Izdvajam, zbog velike lične posvećenosti i značaja za to vrijeme objekat Doma sindikata, kasnije Sala 18. septembar, a hotel Onogošt nosi sentimentalnu, ličnu priču, koja je vezana za rođenje mog sina. Kada su radovi završeni, tri dana prije zvaničnog otvaranja, sve radnike Hotela sam častio povodom rođenja sina. Hoteli na Žabljaku imaju sasvim drugačiju priču, motiv, ideju, manir i zbog toga su mi posebni. Pokušao sam da te objekte probližim asocijativnom momentu prirode a uradio sam to gabaritima.
Đorđije Minjević i Sonja Vujadinović
Gdje je u toj priči mjesto očuvanju kulturne baštine, Vaš zadatak u Nikšiću je bio Most na Moštanici?
Profesor Plamenac, direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, angažovao me je da rekonstruišem Stari most i imao je povjerenja da ću to uraditi kako treba, iako se do tada nijesam bavio rekonstrukcijama ili konzervatorskim radovima. Primarno mi je bilo da spojim sve postojeće elemente i da u tom autentičnom izrazu uradim intervencije. Na Mostu su bila svega dva krajnja i u temelju oštećena luka, a Most je izvorno imao pet lukova i trebalo ga je staviti u funkciju. Ne samo da njime saobraćaju dvokolica i pješaci već i manji automobili. Znao sam koliko su konzervatori strogi u pogledu radova na takvim objektima jer ne dozvoljavaju ni odstupanja koja se mjere centimetrima. Ipak sam polagano proširio spoljna platna stubova i lukova do 80 centimetara a sigu smo dovozili sa strane. Bio je to tanak vez da se ne naruši autentičnost.
Za očuvanje autentičnosti i funkcije prostora značajnu ulogu ima ekološka gradnja. Kažu da ste preteča u toj i danas, u našoj sredini, rijetko ispoštovanoj, a sve popularnijoj oblasti.
Jednostavno sam objekte sa više aspekata prilagođavao prirodnim uslovima tamo gdje se grade. Na durmitorskom kraju radio sam to posebnom konstrukcijom krovova kako bi se sačuvala i iskoristila toplota a istovremeno se objekat uklapao u prirodni ambijent. Bio sam pobornik zaštite životne sredine, radio sam studije valorizacije i organizacije prostora za četiri nacionalna parka u Crnoj Gori. U Saveznom izvršnom vijeću Jugoslavije bio sam stručni rukovodilac za životnu sredinu, tada se ta oblast zvala čovjekova okolina, i savjetnik za okolinu i prostorno uređenje. Bio sam i šef delegacije Jugoslavije za izradu Rezolucije o zaštiti Balkana od zagađenja… Pošto u prostornom planiranju arhitekte i urbanisti sintetizuju sve granske pristupe, to su sitentizeri i konceptori organizacije prostora, pokušao sam da to što je fundamentalno, a to je kod mene bila arhitektura, preko prostornog planiranja kao multidisciplinarne oblasti koja angažuje veliki broj stručnjaka različitih profila, komponentu zaštite životne sredine ispoštujem kako bi se sačuvao i ostvario prostor pogodan za zdrav život.
U kreiranju, osmišljavanju i izgradnji prostora, u arhitekturi, bitna je humana dimenzija. Da li je to samo definicija u vremenu kada je arhitektura gotovo izjednačena sa bilo kojim tržišnim proizvodom?
Mislim da prostorno planiranje kao disciplina nije izgubilo tu humanu dimenziju, iako me demantuje situacija na terenu.. Ta slika rezultat je anarhične gradnje, i upravo nepoštovanja urbanističkih planova samim tim profesija planer, urbanista, arhitekta. U moje vrijeme, kada sam aktivno stvarao, zbilja je bilo drugačije. Na polju zaštite i poštovanja planova intervenisalo se i sa državnog nivoa. U dominaciji kapitala i privatne svojine taj princip ili zakonitost teško je.održati. U urbanom prostoru Crne Gore desila se velika neplanska, neartikulisana izgradnja. Na primjer, u projektu Južni Jadran ja sam bio veliki pobornik poštovanja planova, govorio sam o tome u štampi, a predsjednik Tito mi je lično obećao da će reagovati ukoliko ne bude tako. Desilo se kolebanje zemlje i nemogućnost za intervenciju sa tog nivoa a posljedice su očigledne. Danas bi bilo nužno tražiti formulu – sponu privatne inicijative i prostornog planiranja i uređenja. Mislim da ingerencije Države u toj oblasti moraju biti veće, a problemi su i vlasništvo zemljišta, rente i brojni drugi. Tu je i podložnost nadležnih da, iz ovog ili onog razloga, izlaze u susret zahtijevima investitora koji su često incident u prostoru.
Vaša arhitektura je preživjela trenutak vrednovanja buduće kulture i društva. Da li bi ste se u sasvim novim okolnostima i pravilima u prostoru mogli baviti poslom za koji ste dobili brojne nagrade i priznanja?
Borio bih se da struka i znanje pobijede pojedinačne interese, ali ne znam da li bih uspio. Situacija u kojoj u prostornom planiranju postoji niz problema rezignirajuće djeluje na stručnjake pa jednostavno dignu ruke, napuste ili se prilagode. Budućnost prostora koji je bitan resurs zavisi od niza faktora, prije svega od dosljedne primjene zakona.
Graditelji prostora uvijek razmišljaju o budućnosti, ili bi tako trebalo biti?
I danas se gradi za budućnost samo je pitanje pogleda na ili u budućnost. To je pitanje znanja ali i svijesti, odnosno da li se ta priča odvija na nivou kolektivne ili individualne svijesti. Rješenje je te kategorije izbalansirati i tako artikulisati prostor.
Govorite li kao arhitekta, urbanista ili prostorni planer?
Kao i jedno i drugo jer prostorno planiranje i urbanizam su neodvojivi od arhitekture premda je arhitektura posljednji izraz u prostoru, ideja koja je u funkciji čovjeka. Urbana disciplina i prostorno planiranje je buduća dimenzija koja se ostvaruje sukcesivno i nikada do kraja konsekventno.
Kako Vam, nakon pola vijeka, izgleda Nikšić iz ugla graditelja i prostornog planera?
Vidim dosta novih objekata, kvalitetnih i primjećujem da su moji objekti našli svoje mjesto u tom izrazu. Primjećujem i konflikte u prostoru što je neminovnost s obzirom na brojne hipoteke koje opterećuju tu oblast, a najprisutnija je upornost investitora da postignu svoje ciljeve.
Da li ste obišli Vaše objekte u Nikšiću i koliko je pravo arhitekte da kaže „moji“?
Uradio sam to 2005. godine kada sam skupljao materijal za Monografiju. Posmatrao sam i nakon toliko vremena analizirao objekte koji su izašli iz moje olovke, i naravno mogu da kažem moji. To je pravo intelektualne svojine. Ti objekti jesu vlasništvo grada, onih koji ih koriste, ali i tvoraca. Trebalo bi više učiniti da se poštuje autorstvo, da se intervencije ne vrše bez saglasnosti autora, ne zbog sujete ili osjećaja posjedovanja, već zbog kvaliteta intervencije. Takođe se mora uvažiti neminovnost vremena jer život ne može da stane, gradovi moraju da mjenjaju fizionomiju, da se razvijaju, prilagođavaju novim uslovima življenja… Tako i neki objekti moraju biti dograđeni i rekonstruisani. Ali, autori bi trebalo da prisustvuju tim izmjenama, da budu konsultovani a najbolje rješenje je da, ukoliko je to moguće, lično rade intervencije na svojim objektima.
-Intervju Sonje Vujadinović
O djelu Đorđija Minjevića
„…Svojom aktivnošću i djelovanjem Đorđije Minjević obuhvatio je široki spektar i sve aspekte planiranja, projektovanja i izgardnje. Raznovrsni, skoro renesansni raspon interesovanja i djelovanja u arhitekturi rezultirao je izuzetnim profesionalnim opusom. Gradovi na Crnogorskom primorju, zatim Bijelo Polje, Žabljak, Nikšić… obilježeni su djelatnošću Đorđija Minjevića a to je jedan od najdosljednijih i najubjedljivijih tragova u crnogorskoj i jugoslovenskoj arhitekturi, primjer obrazovanog profila inženjera, graditelja, planera urbaniste višestrukog interesovanja i širokog znanja…“
prof. arhitekture Branislav Mitrović
„…Za dest godina Nikšić je dobio novu fizionomiju a veliki doprinos tome dao je Đorđije Minjević kojem pripadaju počeci osmišljavanja novog koncepta Nikšića i koji je preteča ekološke gradnje…“
akademik Branko Radojičić
„…Arhitektura Đorđija Minjevića je jasna, čista, snažna ali ne teška, moderna ali ne pomodarska, upečatljiva i očigledna. Njegovi objekti imaju savršenu komunikaciju bez konflikta u prostoru… a na onima na Žabljaku pokazao je vrhunski senzibilitet pa predstavljaju vrijedan relikt durmitorskih masiva…“
arhitekta Branislav Rakojević
